Društvo svoj vrijednosni sustav komunicira oprostorenjem infrastrukture u kojoj se ono realizira. Bez obzira na promjene unutarnjih procesa – pedagogije, sporta, oblika okupljanja – koji će tražiti modifikacije funkcionalnih shema, konstanta ostaje fizička projekcija ideala, artikulacija zajedništva. Elementi te infrastrukture epicentri su identiteta čiji je utjecaj dalekosežniji od primarne funkcije koju udomljuju.
 

Današnji oblici stanovanja i rada traže preispitivanje fizičkog okvira koji uvjetuju, funkcionalnih tipologija, ali i oblika njihove integracije u grad, čak i međusobne interakcije ili preklapanja. Rad, odmor i ugodu više ne dijele jasne granice; mjesta na kojima se oni odvijaju u svojim su suvremenim manifestacijama amalgami donedavno jasno odijeljenih prostora posve različitih ambijenata. U tom je smislu teže razabrati sustav vrijednosti koje takvi sklopovi predstavljaju. Međutim, o onome što obuhvaćamo širokim pojmom društvenog standarda ipak možemo govoriti kao o zasebnoj kategoriji u kojoj je uloga u društvu, zajednici i gradu manje podložna promjeni.